Prije mjesec dana aktivni planinar Adis Čingić osvojio je vrh Island Peak, visok 6.189 metara.“Popeo sam se i vrištao. Ne znam kako sam uopšte imao snage da to radim. Sjetio sam se moje porodice i poželio da i oni podijele sa mnom ovaj divni trenutak”, kaže 43-godišnji Sarajlija čija će sljedeća destinacija biti Aconcagua u Južnoj Americi.

Adis Čingić ima dva hobija: padobranstvo i planinarenje. Za prvi se počeo zanimati još u srednjoj školi: od prvog skoka sa 16 godina (bio mu je to ujedno prvi put da sjedne u avion), do sada ih je nanizao skoro 1000. U bivšoj Jugoslaviji na državnim i republičkim takmičenjima osvojio je brojne medalje i pehare. Tada strastveni padobranac mislio je da nikada u životu neće rekreirati uz neku drugu disciplinu, no 2000. godine počinje hodati po planinama. Tri godine kasnije postaje aktivni planinar i sada je član Planinarskog društva Jeti. Nakon što je obišao skoro sve vrhove u BiH, odlučio je iskušati svoju izdržljivost na najvećem planinskom sistemu na svijetu – Himalajima, gdje se na vrh Island Peak, čija visina iznosi 6.189 metara, popeo prije mjesec dana. Adis je rođen u Sarajevu, radi kao komercijalista u firmi DK Trade, a svojevremeno je vodio Klub Obala na Akademiji scenskih umjetnosti. Otac je dvije kćerke, 18-godišnje Ene i 11-godišnje Nejre.

Dug i iscrpan put do Nepala
“Put na Island Peak počeo sam organizirati u januaru. Po preporuci prijatelja Kenana Muftića, alpiniste, nazvao sam Dragana Jačimovića, jednog od deset najboljih poznavalaca ovog dijela Himalaja. Primio me u ekspediciju koju organizira Extreme Summit Team iz Beograda, a čiji je on bio vođa. Do polaska sam radio na izdržljivosti, mnogo trčao i vježbao u teretani s trenerom Eldinom Tabakom. Bojao sam se da li ću moći psihički izdržati. Ipak su to 22 dana puta s ljudima koje nisam znao. Zahvaljujem se mojoj firmi, od koje sam dobio mjesec dana slobodno, te sponzorima bez čije pomoći se moj san ne bi mogao ostvariti: Atal group, te SFF, Art servis i Red bull”, kaže Adis. Početkom aprila Adis je iz Sarajeva za Beograd krenuo s Nedžadom Bubicom i njegovom suprugom Senadom. Tamo su se okupila 22 člana ekspedicije, njih 14 namjeravalo je osvojiti Island Peak, dok je ostatak išao na tracking na Himalaje. U glavni grad Nepala, Kathmandu, stigli su preko Istanbula i New Delhija. Zbog čekanja na aerodromima, put je bio dug i iscrpan. Nakon što su sletjeli na aerodrom nepalske prijestonice, bilo je predviđeno da se ekipa zadrži dva dana radi kupovine dodatne opreme, no pošto su se u to vrijeme održavali izbori u Nepalu, vođa ekspedicije Dragan Jačimović iz sigurnosnih razloga narednog dana naredio je polazak u mjesto Lukla. “Unatoč tome što smo se zadržali kratko u Kathmanduu, uspjeli smo kupiti opremu. U pet sati ujutro izašli smo iz hotela i uputili se prema aerodromu. Za Luklu voze mali avioni u koje može stati maksimalno 14 putnika. Inače, aerodrom u Lukli ubraja se među šest najopasnijih u svijetu i nalazi se na 2.800 metara visine, u planini. Kad avion sleti, on, ustvari, slijeće uzbrdo. Vidiš pistu i ambis. Ako ne mogne zakočiti, onda udara u beton, koji je postavljen na ivici piste. Iako je svega 300 metara dugačak, zanimljivo je da se tu nikada nije desila nesreća. Izlazak iz Lukle označio je početak naše ekspedicije. Nigdje više nije bilo ceste. Hodali smo puteljcima, noseći cijelo vrijeme opremu na leđima.” Prvu noć Adis je s ostalim planinarima prespavao u lodževima u selu Phakding. Njegovo stanovništvo veoma je siromašno i živi od turista. “Čovjek je bogat ako ima lodž i jakove. Po tome se određuje njegov imovinski status. Lijepo nam je bilo, pogotovo što su našeg vođu svi znali. Ovo je njemu bila 21. ekspedicija na Himalaje.”

Plemeniti Šerpasi
Radi aklimatizacije, članovi ekipe iz dana u dan osvajali su po 500 metara, vraćajući se uvijek na prethodnu visinu gdje bi noćili. “Ukoliko se ne radi aklimatizacija, velike su šanse da nespreman organizam neće moći izdržati osvajanje vrha”, pojašnjava Adis. Ekipa se razdvojila na 4.000 metara visine: jedan dio krenuo je prema Kalapattharu na tracking, a ostali u osvajanje vrha Island Peak. Naredno stanište bilo je mjesto Chukhung Ri, interesantno zbog toga što se u njemu nalazi sveto brdo na kojem se mole Šerpasi, koji su od početka pratili članove ekspedicije. “Šerpasi su dobri penjači i nosači. Bili su naši domaćini, jer su otporni na visine i dobro fizički spremni. Iako su siromašni, zadovoljni su životom. Materijalna strana nije im bitna. Vjeruju u reinkarnaciju i poštuju to što jesu u ovom životu. Pošteni su, dobri i umjereni. Ništa ne traže; ako im nešto daš, onda će uzeti. Ne psuju i ne poznaju tuču. Recimo, u jednoj američkoj ekspediciji dva su se planinara potukla, poslije čega su se Šerpasi odmah povukli. Fascinirali su me načinom ponašanja i razmišljanja. Na svetom brdu molili su da nas sreća prati u nastavku ekspedicije.” Sve vrijeme planinari su spavali u lodževima, no kada su se popeli na visinu od 4.500 metara, zamijenili su ih šatorima. Tu više nema civilizacije. Nema ni dovoljno kisika, tako da je postojala opasnost da neko od planinara dobije visinsku bolest, edem mozga ili pluća, te – u najgorem slučaju – smrtno strada. Na toj visini ekipa se uvela u sami kraj osvajanja vrha. “Sve što se ovdje radi brzo, tamo se radi sporo. Energiju moraš racionalno raspodijeliti, jer cilj je vrh. Umoriš li se danas, to će se na tvoj hod sutra negativno odraziti. Po prirodi sam temperamentan i to mi je teško padalo. Umorio bih se dok bi zube oprao. Nedostatak kisika čovjeka čini blago opijenim. Pošto mi mozak nije mogao normalno funkcionirati, u jednom trenutku sam imao osjećaj da sam se smanjio, odnosno, da izgledam kao patuljak. No, slušao sam vođu puta, koji mi je govorio da se samo polako krećem. Na 5.000 metara počeli smo piti tablete kako ne bismo oboljeli od visinske bolesti. No, ni one nam nisu bile garancija. Organizam uvijek može odreagirati suprotno.”

Na vrhu
Ekspedicija je 20. aprila krenula prema vrhu Island Peak. Iako su do tada osvajali po 500 metara, ovoga puta trebalo je izaći s 5.000 na 6.189 metara. Pohod je počeo u tri ujutro, po mraku, dok sunce nije ugrijalo, te su led i snijeg još u čvrstom stanju. Poslije pet sati hodanja dvije članice ekspedicije nisu se dobro osjećale pa su odustale. Svim ostalim, koji su osvojili vrh, najteže je bilo posljednjih 250 metara, jer su hodali vertikalno. “Morali smo biti složni. Niko se nije smio isticati, nego samo ići ritmom kojeg šef određuje”, kaže Adis, te dodaje: “Kada sam gledao fotografije prije polaska na put, mislio sam da ćemo se svi popeti na vrh i slikati. Međutim, kada smo stigli, vidio sam da su ga led i vjetar toliko uništili da su ostala samo dva kvadrata površine na koju mogu stati tri-četiri čovjeka. Popeo sam se i vrištao. Ne znam kako sam uopšte imao snage da to radim. Sjetio sam se porodice i poželio da i oni podijele sa mnom ovaj divni trenutak. Vjetar je puhao tako da sam na vrhu stajao samo dvije minute. Toliko vrhova naokolo pruža ti savršen pogled. Uslikao sam se i sišao.” Spuštanje s vrha Island Peak trajalo je pet-šest sati. Cijela ekipa vratila se živa i zdrava. Tokom puta sve je teklo po planu. Satelitski telefon, kojeg su imali radi mogućih nesreća, nije morao biti upotrijebljen. Prije polaska domovima, posjetili su i nekoliko manastira smještenih oko Namche Bazaara, velikog trgovačkog mjesta. “Volio bih da sam poput budista – smiren čovjek. Od Šerpasa sam naučio mnogo toga. Sada se ne nerviram zbog stvari koje su beznačajne, a ranije su mi strašno smetale. Putovanje mi je također omogućilo da upoznam sebe, da vidim dokle mogu ići. Shvatio sam da tu nije moja granica i već odredio sljedeću destinaciju, Aconcaguu, najveći vrh u Južnoj Americi. Manje je tehnički zahtijevan, ali je zato dosta hladan”, kaže Adis.

Želja veća od straha
“Za ekspediciju nisam bilo dovoljno tehnički iskusan. Vježbao sam u hodu. Bio sam svjestan toga kada sam pošao, ali je želja da odem bila veća od straha. U toku penjanja pomirio sam se s nekim stvarima. Nije to ništa strašno, ali nije ni bezopasno. Uvijek mi je na umu bila porodica. Iako volim kada me drži adrenalin, nisam se htio igrati, nego samo polako i sigurno kretati.”

Smršao sam šest kilograma
“Šerpasi su za vrijeme ekspedicije pripremali hranu za nas. Nema hljeba, a najčešće se jedu riža, krompir i povrće, te ponekad jakovo meso. Inače, životinje ne kolju, nego, kada uginu, puste im krv kako bi ih mogli kasnije pojesti. Poštuju sve, od pauka do krave. Moraš pojesti što skuhaju, jer ta hrana daje energiju. Pred sami kraj poželio sam se ćevapa, kao da sam na njima odrastao, a inače ih rijetko jedem. Smršao sam šest kilograma, koje sam u Sarajevu brzo vratio. Samo sam jeo.”